Par riječi o determinizmu
Kada bi determinizam bio vladajući princip kozmosa, onda bi nam se kompleksni događaji, u odsutnosti otkrivenih socioloških zakona, činili nasumičnima.
Svakodnevni je život prilično uredan: ljudi se ustaju, idu na posao, uglavnom se slažu, na ulicama ne izbijaju nasumične tuče, ratovi se ne započinju ničim izazvani. Zašto bi stvari izgledale uredno kada bi jedini uređivački princip bio determinizam, odnosno svojevrsna integracija mikroskopskih svojstava materije kroz redove veličina vremena i prostora sve do "antropološkog" vremena i prostora, pa i onkraj? 3D sustavi, pogotovo oni sastavljeni od mnoštva čestica, prate kaotične dinamike. U tim slučajevima, eksponencijalno mala odstupanja od početnih uvjeta vode do eksponencijalno velikih odstupanja u završnim pozicijama u faznom prostoru. Pretpostavimo da postoji kakav dinamički zakon koji bi nam, s obzirom na neke početne uvjete, dopustio da izračunamo, integracijom redovima veličina vremena i prostora, buduće stanje kakvog organizma. Kada bi jedini vodeći princip bio determinizam, onda bi sveprisutne male razlike u početnim stadijima organizma vodile do eksponencijalnih razlika u završnoj morfologiji, ponašanju i moralno-kognitivnim strukturama toga organizma.
No imam osjećaj da je, s obzirom na rečeno, područje "faznog prostora" koje zauzima vidljivi svijet izvanredno ograničeno. Uzmimo za primjer odnos roditelja prema djetetu. Činjenica da kolektivnom sviješću u pravilu neugodno odjekne svaka vijest o roditeljskom nemaru spram bilo kojeg djeteta, a pogotovo vlastitog, znači da u toj istoj kolektivnoj svijesti postoji barem ideja kakva roditeljska briga ne bi trebala biti. Ali zašto bi tako nešto postojalo u svijetu diktiranom determinizmom? Zašto bi se u umu organizma pod neumoljivim vodstvom determinizma rađale ikakve negativne propozicije, i to ponajprije u odnosu na pitanja do čijih je odgovora teško ili nemoguće doći? Kada bi sve bilo predodređeno, takva bi sposobnost bila potpuno izlišna, bilo kao retroaktivni, reaktivni ili proaktivni nagon.
Povrh toga, koliko god se specifični recepti za, naprimjer, odgoj djeteta (ali možemo uzeti bilokoji drugi primjer o kojem ljudi imaju snažne i dobro formirane moralne stavove) razlikovali od roditelja do roditelja, ipak je rijedak staratelj koji svoje dijete, naprimjer, budi opetovanim agresivnim udarcima u tjeme. Takvo nešto se, samo po sebi, normalnim ljudima čini, u najmanju ruku, grotesknim. Ali zašto? Ako pretpostavimo da je jedini princip determinizam, zašto bi kod ljudi, i općenito u životinjskom i biljnom svijetu, nalazili bilo kakvu stvarnu ili prividnu homogenost formi i ponašanja?
Naravno, mogli bismo jednostavno reći da čovjek, ili koji drugi organizam, nije kaotični sustav, već da ga evolucija tjera u svoj ograničeni kutak faznog prostora. Možemo reći da je razlog zbog kojeg su psihopatija, sociopatija, sadizam i ostale mentalne patologije kod nekih neprisutne, a kod drugih manje-više uspješno potisnute, taj što su takvi porivi društveni anti-koagulansi, te da su pojedinci koji bi uživali u takvim nagonima bili nemilosrdno izopćeni.
Ali zašto bi bili izopćeni? Naravno, u slučaju čovjeka, odgovor je očit - opstanak vrste. Nakon što smo se odvojili od pretka zajedničkog s ostalim velikim primatima, i nakon povlačenja prašuma, ispalo je da je budući Homo sapiens izvukao kratku slamku u pogledu fizičke spreme. Šume je bilo sve manje, i naši su preci istjerani u preriju gdje su bili laka meta predatora: grabežljivih pasa, mačaka i ptica. Naša je snaga bila u brojevima. Naš se mozak razvijao i rastao upravo kako bi bio u stanju zapamtiti, prepoznati i dešifrirati lica ljudi koji su pripadali istom jatu – prijatelja. S većim mozgom došla je i sposobnost kompleksne komunikacije, no uvijek u funkciji adekvatnije socijalizacije. U svijetu u kojem je vuk bio čovjeku vuk, čovjek je čovjeku morao biti podrška.